Napokon, sjednica!

Dva su to koordinacijska tijela, sigurnosno i obrambeno, dvaju stupova vlasti koji su kod nas slikovito raspoređeni na dva susjedna brda. A od njihove zadnje sjednice dogodio se rat u Ukrajini, jedna energetska kriza, rat u Gazi, novi ulazak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, kriza NATO-a i UN-a, rat protiv Irana pa druga energetska kriza uz nekoliko usputnih manjih.

Sve odreda događaji čije rezonance stižu i dovde, a njihovi naknadni udari lupaju po Hrvatskoj. Slijedom toga javnost očekuje od dva brda da se u ovakvim vremenima približe jedno drugome, a ne da se još više udaljavaju.

Važna je poruka da su se sreli

Tko politiku ne doživljava kao megdan koji će promatrati uz kokice, taj će zaista reći "Napokon!" jer Hrvatska time ipak ostavlja dojam ozbiljne države u kojoj se nositelji vlasti, čak i kada su politički naoštreni jedni na druge, ipak sastaju i daju do znanja da o nečemu ozbiljnom ipak razgovaraju, a možda i dogovaraju nešto što bi trebalo iznjedriti bar mrvu zajedničkog stava. U ovim vremenima to puno znači.

Čak i da su četiri sata iza zatvorenih vrata igrali par-nepar, prepričavali tko je kome što rekao proteklih godina i blagovali hranu iz cateringa, bolje i tako nego nikako. Za početak, važna je poruka da su se sreli.

Tko pak politiku vidi navijački, nabrijan na onoga s drugog brda, taj je ovoga tjedna ostao uskraćen.

Ništa intrigantno ni iskričavo nije rečeno nakon sastanka. Nitko čak nije ni izašao pred kamere. Čak i oba priopćenja odaslana nakon sastanka iz Ureda predsjednika i iz Vlade kao da su bila ispisana na istom pisaču i kao da su ih prije toga, hodajući amo-tamo po sobi izbjegavajući da se ne sudare, međusobno diktirala tajnici obojica glavnih aktera.

Nije vrijeme za politička 'pumpanja'

Već šest godina dva su naša politička brda udaljena kao Arktik od Antarktika po pitanju skoro svih političkih tema. Odnos je polariziran, koliko stvarno toliko i isforsirano. Na slici te polarizacije iza Plenkovića stoji jedna Hrvatska, a iza Milanovića druga. No svaka polarizacija predstavlja pojednostavljenu sliku. Sigurno postoje neke meke granice i 'ničije zemlje' između te dvije Hrvatske ukopane u političke rovove.

U tom međuprostoru na ovotjednoj sjednici - vidjeli smo samo na fotografijama -sjedile su za istim stolom voštane figure zabrinutih lica. Maratonski dug tijek dviju sjednica spojenih u jednu govori o neizgovorenome, o ozbiljnosti trenutka. I o tome da Hrvatskoj u ovom trenutku ne trebaju politička 'pumpanja' nego dedramatiziranje unutarnjeg sukoba.

Sramotna, ali velika stvar

Nismo u ratu, barem ne u onakvom u kakvom smo bili početkom devedesetih. Nije nam, barem zasad, potrebna ni formalna vlada nacionalnog jedinstva kakva je u ta ratna vremena bila okupljena, ali neki oblik konsensualnog umjesto konfrontalnog odnosa svakako je potreban. I za unutra i za van da se ne sramotimo.

Tek sljedećih tjedana i mjeseci čut ćemo i vidjeti rezultate sjednica VNS-a i VO-a: kako će se Hrvatska odrediti prema sukobima; gdje ćemo, od koga i kakvo oružje nabavljati; što će nam od naoružanja biti potrebno, a što ne; hoćemo li imati dovoljno goriva; kako ćemo osigurati opskrbu energentima i hranom u turističkoj sezoni bez koje smo ekonomski mrtvi; što će biti ako inflacija nastavi rasti po najgorim scenarijima...

Ne znamo jesu li baš sva ta pitanja bila na dnevnom redu i jesu li se bar na neka čuli neki mogući odgovori. Koliko god još ne znali ništa o tome, zadovoljimo se barem time da su sjeli za isti stol. Nakon četiri i pol godine to je sramotna, ali velika stvar.